Sveti Antonije Veliki – otac hrišćanskog monaštva

1
4700
Pregleda
antonije veliki

Antonije Veliki (ili Ava Antonije) smatra se ocem pustinjačkog (otšelničkog) monaštva i hrišćanskog monaštva uopšte. Bio je hrišćanski asketa koji je živeo u Egiptu u IV veku.

Prepodobni Antonije rodio se 251 godine u Egiptu, u nekome selu Komi, blizu Herakleje od roditelja visokorodnih i uglednih, i čuvenih hrišćanskom pobožnošću. Mladost je proveo u Aleksandriji. Od ranog detinjstva njegova tiha priroda odaljavala ga je od druge dece, zadržavajući ga u domu kod pobožnih roditelja, koji su ga čuvali kao zenicu oka. Nije pohađao školu, tako da nikad nije naučio čitati ni pisati. Kada je imao osamnaest godina, umrli su mu i otac i majka, ostavivši mu u nasledstvo sve svoje bogatstvo.

Po smrti roditelja, on je, kao stariji, bio dužan da preuzme upravljanje domaćinstvom i izdržavanje maloletne sestre. Međutim, on je poželeo da napusti sve. U toj odluci su ga učvrstile reči svetog Pisma: „Ako hoćeš savršen da budeš, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima; i imaćeš blago na nebu“ (Mt.19,21). U dvadesetoj godini Antonije razdade sve što je imao siromasima i ode u egipatsku pustinju.

Antonije je u početku svoga podvižništva često obilazio pustinožitelje koji su živeli sličnim životom. Od jednog se učio uzdržavanju od hrane, spavanju na goloj zemlji i dugotrajnom bdenju, od drugoga neumornoj molitvi, pažnji prema pomislima i bogomisliju, od trećeg trudoljublju, vernosti pravilima i trpljenju, dok je od svih zajedno primao isti duh vere u Hrista. On je nastojao da u sebi sabere sve ono čim se svaki od duhovnika koje je sreo odlikovao ponaosob.

Iskušenja svetog Antonija

Antonije je govorio o svojoj borbi sa demonima, odnosno sa mislima koje su ga iskušavale. U početku su ga najviše mučile misli o beskorisnom napuštanju bogatstva i sveta, a posebno o sestri bez podrške, zbrinutosti i utehe. Često nije spavao po čitavu noć. Ovakve misli savladao je verom da je sve ostavljeno ništavno u poređenju sa beskonačnim blaženstvom koje Bog daje podvižnicima.

Težeći potpunoj usamljenosti, bez ikakvih viđanja i susreta, Antonije je prešao u pustinju udaljenu dva-tri dana puta od naseljenih mesta. Tu se nastanio u napuštenom idolištu u kome se nalazio bunar sa vodom. No oni, koji su hteli da krenu njegovim podvižničkim stopama, pronašli su ga i počeli da mu dolaze.
Antonije je vremenom izrastao u pravog duhovnog gorostasa.

Užasna vizija Svetog Antonija o jereticima: Priglupe zveri oko Svetog Oltara

Zaista je užasna vizija Svetog Antonija koju je imao u vezi prisustva jeretika u Pravoslavnim hramovima. Ta vizija na slikovit način pokazuje i objašnjava razloge zbog kojih su Sveti Oci kanonima zabranili ulazak jeretika u osvećena mesta, njihovo učešće na Liturgijama, kao i zajedničke molitve i službe. Jeretici koji ne prihvataju učenje Crkve, Apostola i Svetitelja su pod uticajem demona i njihovog oca – đavola, i rade na promovisanju obmana. Zbog toga je njihovo učenje „besplodno i apsurdno i njihovo mišljenje nije ispravno, kao ni kod priglupih mazgi“.
Zbog toga je Sveti Antonije bio uzdrman i preplašen kada mu je Bog dozvolio da u viziji vidi arijance koji su okruživali Sveti Oltar u obličju mazgi, koje su se ritale i skrnavile ga.

On je podvižnike savetovao da ne zapostavljaju u potpunosti svoje telo, već da mu daju onoliko koliko mu je potrebno ali ništa više od toga, jer je to pravi način na koji duša ostvaruje potpunu vlast nad telom.

Antonije je duhovno poučavao monahe o tome koliko je ništavan ovaj svet u poređenju sa slavom budućeg veka.

Premda nije imao nikakvo svetsko obrazovanje, Antonije je bio izuzetno mudar čovek. Jednom ga neki filosof upita: „Iz kakvih si ti knjiga pocrpio znanje o visokim istinama koje propovedaš“? A ava Antonije ne govoreći ni reči, jednom rukom pokaza na nebo, a drugom zemlju.

On je objašnjavao da je nemoguće da čovek odjednom postane dobar i mudar, već jedino upornim staranjem, bavljenjem, iskustvom, vremenom, podvigom i težnjom za činjenjem dobra. Ljudi su verovali njegovim poukama, jer je njegov život, kao živi dokaz, stajao iza svake njegove reči. Antonije je takođe učio da se neprestano treba sećati smrti.

Preminuo je 356. godine, u sto petoj godini svoga života, ostavivši iza sebe mnoštvo učenika. Žitije svetog Antonija napisao je Atanasije Veliki.

Najstariji očuvani manastir je upravo posvećen ovom svetitelju. O njemu pročitajte opširnije na ovom linku.

1 KOMENTAR

  1. kazete da neprimimo ni jednu vakcinu a dr alek promolise rusku kao ona je sigurna bas dr alek o tom govori naj vise zar niste to primetili/ koja nam upravo stize kome verovati!? kad mi nebi ni jednu .da primimo. nek nam je bog u pomoci hvala

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here